Knjige publiciste Vanje Bulića već godinama obaraju rekorde čitanosti. U našu savremenu literatiru unio je triler i mistiku, za šta je sticao dugogodišnje iskustvo kao jedan od najistaknutijih novinara stare Jugoslavije, kao član čuvene redakcije „Duge”, koja je sedamdesetih i osamdesetih razotkrivala najmračnije tajne nekadašnje SFRJ, i na neki način, ukazivala šta će nam se dogoditi samo nekoliko godina kasnije.
U najnovijem romanu je želio da ispriča priču o tajanstvenoj pošiljci Nikole Tesle i sudbini Narodne biblioteke u Beogradu, koja je nestala s lica zemlje 6. aprila 1941. godine u nacističkom bombardovanju. Na pitanje kako se uopšte našao u književnosti Vanja Bulić odgovara... „Stvar je u tome što volim da se igram”.
● Kroz „Teslinu priču”, ali i sve prethodne romane, glavnu priču povjeravate novinaru. Da li je on Vaš alter-ego ili ste željeli čitaocima da pokažete šta je novinarstvo nekad bilo?
– Radio sam u „Dugi” gdje su se novinari bavili istraživačkim novinarstvom, gdje je Dada Vujasinović platila glavom zbog toga. Sve ovo ostalo, presretanja, mlaćenja, čekanja, praćenja, uhođenja, sve je glupo i pominjati kad se samo sjetite kako je ona ubijena. Ali, tog novinarstva više nema, današnje novinarstvo je licencirano, kako ja to kažem. Nije bitan potpis, ime, nema više autorskog novinarstva. Danas novinar dođe u redakciju u devet sati izađe u pet, upiše se ispiše, i to je to. A nekad, kao kod nas u „Dugi”, ako nisi u redakciji i pišeš, onda si na ulici, kafani, među ljudima, saznaješ, doznaješ. Zahvaljujući internetu svako danas može da piše za novine. Takođe, glavno političko spinovanje je upravo preko interneta.
● Svi romani su filmični, ali osim „Lepa sela lepo gore” ni jedan dosad nije ispričan na filmu?
– Pare, pare, pare... To ne mogu da budu jeftini filmovi. Tvrdim da Crnogorci treba da naprave film o prelijepom Ostrogu i Budvi sa Bogorodicom Filermosom i rukom Sv. Jovana Krstitelja, najvećim hrišćanskim svetinjama. Nema bolje reklame od filma. Pa, samo 10.000 ljudi vidi godišnje Filermosu i ruku Sv. Jovana Krstitelja! Treba znati pa u Crnoj Gori napraviti hodočašće kao u Međugorju. Čak i islamisti poštuju ruku Sv. Jovana Krstitelja kao relikviju! Nemam živaca više za to. Svojevremeno „Crvena kibla”, roman o nuklearnom otpadu na istoku Evrope, samo što se nije snimio, falilo nam je samo 150.000 eura. Ali... Mlade školovane filmadžije žele da zarade na svojim filmovima, a zaradiće samo ako su kompletni autori. „Lepa sela lepo gore” su poslednji film sa četiri koscenarista, scenaristom, tvorcem, idejom... Toga kod nas nema, pa izleti nešto kao „Ničije dete” ili „Enklava”, koji kad sam vidio srce mi umalo nije ispalo.
● Još se pamte Vaše kultne televizijske emisije „Crni biseri” i „Biseri”?
– Dovodio sam 19 godina pred kamere one koji su po mojoj procjeni bili veoma interesantni. Ali, nemoguće je više praviti „Bisere” jer takve televizije više ne postoje. Nemoguće je naći dva čovjeka koji su u stanju mirno da gledaju čovjeka koji se povjerava kameri. Žao mi je što danas nema pametnih ljudi na televiziji koji bi napravili pravi bum kad bi neke od tih bisera ponovo doveli pred kamere da čujemo šta im se događalo prethodnih 10, 15 godina. Mnogi od njih, pa i one najveće bitange, danas su ugledni građani, poslanici, političari, biznismeni. Bogami, ne bi im odgovaralo da se pojave opet u nekoj emisiji. Često mi kažu „Marić ti je uzeo emisiju”. Ali, to nema veze sa istinom – Marić počinje ondje gdje ja završavam. Mene je uvijek interesovao bekgraund, zašto je neko postao to što jeste, a Marića događaj... Poslije gašenja BK televizije godinu danas sam radio „Bisere” na OBN-u u BiH, pa na TV Košavi. Marić i ja smo bili na crnoj listi novinara zbog toga što smo stalno šibali Koštunicu i Dinkića, koji su ukinuli BK. Nismo mogli da radimo u Beogradu, pa sam hljeb našao prvo u Banjaluci i Sarajevu, pa Kruševcu i tek onda nekako stigao na TV Košavu. Nas dvojica imamo sve moguće nagrade za TV novinarstvo, ali nismo mogli da privirimo poslije BK ni na jednu beogradsku televiziju. Da ne zaboravim da sam prije svega toga otjeran sa RTS-a zbog pisanja u „Dugi”.
S.ĆETKOVIĆ
Od „Bisera” nastale knjige?
– Čak četiri knjige, monodrama, pozorišni komad i film „Lepa sela lepo gore” su nastali po priči bisera Branislava Paponjka. Interesantno je šta ti pruža novinarstvo kad imaš prostora da pišeš. Pročitao sam u jednim novinama tekstić o tome kako je pronađen leš doktorke, na ulazu u tunelu na putu Foča - Goražde, koji je bio zatrpan kamenjem, a u njemu su pronađena četvorica srpskih vojnika. I ja, naravno, odmah u užičku bolnicu. Nema šta da pitaš urednika, samo se javiš. I tamo nađem Slađana Simića, jednog od vojnika, koji mi ispriča priču iz tunela. Ali, sve bi to ostalo na priči, da nema one druge priče koju sam čuo onako uzgred: `U ovu bolnicu su nam doveli neke muslimanske borce, jer dolaze strani novinari, pa hoće da pokažu kako možemo da živimo zajedno. A, mi, kad se pogase svjetla idemo da im čupamo infuziju.` Ta rečenica mi je otkrila najbolju priču u 25 godina moje karijere.